Povijest pišu gubitnici

<p>Godina 2015. približava se svome kraju, a u javnom životu Republike Hrvatske i dalje ne jenjavaju obljetničarske prakse povodom 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata. Mnoge od njih, ako ne i većina, imaju revizionistički karakter. Najrecentniji primjer je znanstveni skup održan u prošlu srijedu, u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest (HIP), institucije stare koliko i naša mlada, nacionalna država. Skup je nosio indikativan naziv ‘1945. - na razmeđi dvaju totalitarizama’, što onome tko poznaje aktualnu društveno-političku konstelaciju otkriva mnogo. Radi se o plastičnom primjeru udruživanja državnih institucija i jednog dijela predstavnika akademske historiografije u notorni revizionistički subjekt. Upravo naslov koji&nbsp;<em>dva totalitarizma</em>&nbsp;postavlja jedan nasuprot drugom, s, razumije se, jednakim antidemokratskim tendencijama, i koji konačni kraj najkrvavijeg rata u povijesti i pobjedu antifašističkih snaga obrće i tumači kao prolongiranu okupaciju, tek pod drugačijim ideološkim predznakom, skriva svu malicioznost hrvatske revizionističke propagande.</p>

<p>Jasna Turkalj, ravnateljica&nbsp;HIP-a, započela je ovaj cjelodnevni skup kratkim pregledom dinamike dešavanja u 1945. godini. U tom pregledu nije bilo mjesta za objašnjenje ratne kronologije od 1941. godine, niti podataka o stradanju civila na tlu Hrvatske od strane okupatora i kvislinga. Jasna Turkalj nudi nam svoju profiltriranu analizu bez konteksta, kao kakav ahistorijski historiograf.</p>

<p>- Godine 1945. saveznička je pobjeda zapadu donijela slobodu, obnovu i uspostavu demokratskog sustava sa svim vrijednostima koje je takav sustav donio društvenom i gospodarskom razvoju zemalja. Na europski istok, a s njime i Hrvatsku, te na područje obnovljene jugoslavenske države nadvila se sjena komunističkog totalitarizma. Iza fraza o slobodi i jednakosti skrivao se teror čije se posljedice osjećaju i danas – zaključila je ravnateljica.</p>

<p>Zaista izgleda da svjetlost obnove, slobode i demokracije s europskog zapada još nije u potpunosti rasvijetlila mrak koji se nadvija nad našom zemljom kao tobožnja posljedica najmanje nekoliko desetljeća mrtvog socijalističkog poretka. U tom mraku mnogo se toga ne vidi i ne primjećuje, pa tako ravnateljica Turkalj paušalno izjednačava komunizam s fašizmom i prešućuje slobodarske temelje socijalističke Jugoslavije. U takvom mraku se lako previdi i nedavna obljetnica jednog od važnijih datuma u hrvatskoj modernoj povijesti, dana kada su nove vlasti socijalističke Jugoslavije dodijelile jednako glasačko pravo ženama. Bilo je to 11. studenog, pogađate - 1945. godine. No za takvo što u&nbsp;HIP-ovom ‘istraživanju’ nema mjesta. Ono što ne odgovara Jasni Turkalj i hordama povjesničara sa sličnim stavovima jest činjenica da je kičmu antifašističke borbe, poslijeratne obnove i napretka Hrvatske činila organizacija koja je nosila naziv Komunistička partija Jugoslavije.</p>

<p>Recentni događaji, koji su, baš kao i&nbsp;HIP-ov skup, organizirani povodom obljetnica vezanih uz Narodnooslobodilačku borbu i generalno Drugi svjetski rat na jugoslavenskom prostoru, pokazali su jednu tragikomičnu praksu. Koordinacijom obilježavanja takvih obljetnica bave se, naime – gubitnici. Riječ je o ideološkim izdancima politika koje su 1945. vojno poražene. Prisjetimo se samo lanjske proslave 70. obljetnice oslobođenja Beograda. Uz paradu vojske odgovorne za veliki broj zločina počinjenih na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, prisjećanje na poduhvat partizanskog pokreta i Crvene armije rukovodio je&nbsp;Tomislav Nikolić, koji je 1993. položio zakletvu za četničkog vojvodu. Manifestaciju je obilježilo i podizanje spomenika ruskome caru kojega je pogubila Crvena armija. Paradoksi ovakve degenerirane kulture sjećanja ovdje ne staju.</p>

<p>I u Hrvatskoj smo tijekom obljetnica proboja logoraša iz Jasenovca, oslobođenja Zagreba ili Dan pobjede često imali prilike svjedočiti krajnje licemjernim i demagoškim obraćanjima političara. Iza neiskrenih osuda fašizma, modernih fašistoidnih tendencija ili prisjećanja na žrtve holokausta, neizbježno je dolazio veznik&nbsp;<em>ali</em>. Političari ideološkog spektra koji se proteže od krajnje desnice, preko ‘centra’ pa do, primjerice, hrvatskih socijaldemokrata, nisu sposobni osuditi fašizam bez gotovo refleksnog nastavka: ‘…ali i u komunizmu je vršen golem teror.’</p>

<p>Libertarijanska, antikomunistička i revizionistička teza o ‘dva totalitarizma’ odavno je prodrla u politički&nbsp;<em>mainstream</em>&nbsp;i ostalih zemalja te se ondje zadržala. Nemali obol tome dala je Europska unija i njena tijela, podržana od strane ‘slobodarskog zapada’, kojega fetišizira ravnateljica Hrvatskog revizionističkog instituta, ali i zemalja postkomunističkog bloka. Uskoro će se navršiti puno desetljeće od donošenja Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Riječ je o poznatom administrativno-političkom uplivu u područje historiografije, koji instrumentalizira znanstvene prakse donošenjem ovakvih i sličnih rezolucija.</p>

<p>Ipak, znanstveni skup&nbsp;HIP-a donio nam je jednu vrstu presedana. Na jugoslavenskom prostoru rijetko imamo prilike svjedočiti javnoj demonstraciji prekogranične suradnje lokalnih akademsko-revizionističkih krugova. Kao gosti ove živopisne manifestacije, svoj su znanstveni rad predstavila i dvojica povjesničara s beogradskog Instituta za savremenu istoriju:&nbsp;Bojan Dimitrijević, apologet rehabilitacije&nbsp;Milana Nedića, i&nbsp;Srđan Cvetković, deklarirani vučićevac. Cvetković je u svom uvodnom izlaganju otišao korak dalje od uobičajenog revizionističkog postupka, tvrdeći da je ‘razdoblje neposredno nakon 1945. po broju žrtava državnog progona najgore u čitavoj povijesti ovih prostora, još od turskih osvajanja’. Nastavio je s tvrdnjom kako je ‘partizanski teror bio toliko neselektivan i masovan, da se znalo desiti da partizani streljaju čoveka&nbsp;SAMO&nbsp;iz razloga što ovaj finansira i simpatizira&nbsp;Dražu&nbsp;Mihailovića&nbsp;i Jugoslovensku vojsku u otadžbini tj. četnike’. Bojan Dimitrijević, koji je u nedavnom&nbsp;<a href="http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-milan-nedic-izdajnik-ili-... za ‘Slobodnu Evropu’</a>&nbsp;između ostalog konstatirao kako kolaboracija s okupatorom nije zločin, svoje je izlaganje sažeo u tri minute, želeći, kako je sam rekao, što prije otići na pauzu za ručak. Budući da predstavljaju instituciju čiji su znanstveni novaci u nedavnim javnim debatama zauzeli čvrst stav u obrani lika i djela ravnogorskog generala, njihov nastup uopće ne čudi.</p>

<p>Domaće povjesničare predvodio je&nbsp;Ivo Banac, koji je u svom iscrpnom izlaganju iznio tezu o tome kako je pobjeda komunista za Hrvatsku značila prekidanje veza s ‘civiliziranim zapadom’. Pri tome je potpuno zanemario jednu od pozitivnijih značajki&nbsp;Titovog&nbsp;režima: blokovsku nesvrstanost, koja mu je omogućila da od zapadnih ratnih saveznika primi goleme pakete ekonomske pomoći. Profesor Banac svoju mentalnu gimnastiku završio je zaključkom da je 1945. označila početak najretrogradnijeg razdoblja u modernoj hrvatskoj povijesti, što je naravno izazvalo topli aplauz okupljene publike. U izlaganjima ostalih učesnika, čiji su sažeci dostupni na&nbsp;<a href="http://www.isp.hr/">stranici instituta</a>, imali smo prilike čuti razne, više-manje poznatije revizionističke teze: bilo da se radi o umanjivanju krivice&nbsp;Ante Pavelića, pa čak i njegovom portretiranju kao pacifista koji ne želi rat, ili primjerice opisu politike&nbsp;KPJ-a kao antisemitske.</p>

<p>Scenu s pauze za ručak u kojoj se oko švedskog stola u salonu velebnog zdanja na Gornjem gradu vrzmaju ustašoidi te simpatizeri Milana Nedića i četništva uopće ne treba smatrati nadrealnom. Ona je prirodni nastavak suradnje hrvatskih i srpskih pro kvislinških krugova bazirane na antikomunizmu. Činjenica da ti krugovi djeluju pod sponzorstvom državnih institucija nužno nameće pitanje: u kakvom se to položaju danas nalazi antifašizam?</p>

<p>Boris&nbsp;Buden&nbsp;često ističe da će tek budućnost odrediti koja je strana zaista pobijedila prijelomne 1945. godine. Prečesto spominjana poštapalica o tome kako ‘povijest pišu pobjednici’ u današnja vremena strelovito pada u vodu. Uz događanje održano na&nbsp;HIP-u bolje pristaje izreka&nbsp;Josepha&nbsp;Goebbelsa, još jednog glasovitog antikomunista: ‘Sto puta ponovljena laž postaje istina.’ Na kraju krajeva, današnja Hrvatska nas uči da povijest itekako mogu pisati i gubitnici.</p>