Sinovi Reicha u posljeratnim njemačkim vladama i duh nove konzervativne paradigme

<p>U bivšoj Jugoslaviji i svim njenim republikama odnos prema nacistima i nacizmu uopće bio je drastičan. On nije sadržavao one elemente prikrivanja koji bi kasnije doveli do stvaranja građanskih i medijskih tabua kako bi se isti nekako opravdali ili na drugi način bili u prigodi izgraditi novi politički život. No, takva je praksa bila tipična za neke druge europske zemlje, ponajprije Njemačku, koje su nakon desetljeća života u nacističkom zločinačkom režimu krenule poslije Drugog svjetskog rata putem ipak injektirane demokracije.</p>

<p>Možda je zbog te razlike što pripadnici poražene i općenito osuđene nacističke ideologije kod nas više nisu predstavljali nikakav politički izbor ili značaj, pa su neki od njih svoj politički život nastavili u emigraciji baveći se bizarnim oplakivanjima propala nacizma usput planirajući i izvodeći krvave terorističke odmazde i okrivljujući za svoju situaciju komuniste.</p>

<p>Ipak, pomalo neshvatljivo da je nacistička prošlost nekih dužnosnika njemačkih vlasti godinama bila predmet prikrivanja i tabua. Tek prije dvije godine, a gotovo dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, skupina lijevih stranaka prisilila je njemačku vladu da objavi rezultate parlamentarne istrage o dužnosnicima nacističke prošlosti. To ne govori samo o birokratskom otporu da se svrhovito obavi neki posao, već i o tome zašto ta ista administracija desetljećima nije bila efikasna u brojnim primjerima koji se tiču neo-nacističkih grupa i njihovih učenja.</p>

<p>Dokument Bundestaga zaveden pod brojem&nbsp;<em>17/8134</em>&nbsp;službeno potvrđuje da su u njemačkoj vladi nakon rata nadalje nacističku prošlost imali 25 ministara koji su vodili različite kabinete, te jedan predsjednik i jedan Savezni kancelar SR Njemačke.</p>

<p>Tako doznajemo kako je kancelar Kurt Georg Kiesinger iz konzervativne Kršćansko-demokratske unije ( CDU ), na vlasti od 1966. do1969., bio član nacističke partije još od trenutka kada je Adolf Hitler došao na vlast. Isto tako, prema ovom popisu kojeg je za parlamentarnu istragu napravilo njemačko Ministarstva unutarnjih poslova, njemački predsjednik Walter Scheel iz Slobodne demokratske stranke (FDP), dužnost predsjednika obnašao je od 1974. pa do 1979., bio je u nacističkoj partiji 1941. odnosno 1942 . godine. Naravno, tako nešto bilo bi potpuno nemoguće i neshvatljivo u zemljama koje su iz Drugog svjetskog rata izašle kao pobjednice.</p>

<p>Popisa imena ministara mračne prošlosti je poduži. Za lijevoga Erharda Epplera (ministar za ekonomsku suradnju) iz Socijaldemokratske partije (SPD) kaže se kako nije posve pristupio nacistima, dok su neki drugi, kao što je primjerice konzervativni ministar pravosuđa Richard Jaeger iz Kršćansko-socijalne unije (CSU), bili čak članovima Hitlerove paravojne organizacije SA (od 1933. godine u Jaeger slučaju). Iste one što je provodila urbani teror prema Židovima i drugim nemilim pripadnicima negdanjeg nacističkoga društva u Njemačkoj. Na ovom popisu je i Hans-Dietrich Genscher (ministar unutarnjih poslova, a potom i ministar vanjskih poslova), iako je on osporavao da se svijesno svjesno pridružio nacističkom pokretu.</p>

<p>Tu je i nekadašnji njemački ministar financija Karl Schiller (SPD) kao član SA (Jurišnih odreda), ali i njegov kolega, ministar kabineta, Horst Ehmke koji je pak bio član nacističke stranke. Iz SPD-a spominje se bivši ministar rada Herbert Ehrenberg kao i bivši ministar obrazovanja Hans Leussink, koji je dužnost stekao bez stranačke pripadnosti. S konzervativne strane kao na nekadašnjeg člana nacističke stranke ukazuje se na bivšeg ministra vanjskih poslova Gerharda Schrödera (CDU), a također i na Theodora Oberländera (CDU), Richarda Stücklena (CSU), Friedrich Zimmermann (CSU), itd.</p>

<p>Zanimljivo je kako su prve sumnje i informacije o njemačkim dužnosnicima pojavile sa uzdizanjem studentskoga pokreta 1968. godine koji je kao jednu od svojih maksima ističe da ne želi imati ništa s Trećim Reichom i njegovim protagonistima. Pljuska koja je ušla u povijest dogodila se 7. Studenog 1968. godine u Berlinu na kongresu Kršćansko-demokratske unije (CDU), tada je njemačka novinarka Beate Klarsfeld ošamarila tadašnjeg zapadno-njemačkog kancelara Kurta Georga Kiesingera uzvikujući pritom: „Nacist! Nacist! Nacist!“.</p>

<p>Osim ove, jedna od ekstremnih reakcija na nacističku prošlost i činjenicu kako su mnogi ljudi tadašnjeg sustava sudjelovali u užasima nacizma, jeste i djelovanje radikalnih grupa kao što je Frakcija Crvene Armije koja je smatrala kako je demokracija iznevjerena i da se politički ideali moraju zamijeniti oružanom borbom. Kako bilo i dalje je neosporno aktualno pitanje u kome je sve pogledu nacistička generacija određivala ton njemačkoga društvenog i političkog razvoja pedesetih i šezdesetih godina.</p>

<p>Odgovor na to pitanje mogao bi pomoći da se točno ustanovi kako su i nacisti i fašisti iz naših krajeva našli utočište u demokratskim zemljama kao što je bila tadašnja Zapadna Njemačka, a za svoje zločine kao sluge nacizma nisu nikada odgovarali. Njemački znanstveni izvori o ovome ne donose dovoljno podataka, kao ni o drugim problemima tzv. Smeđe boje, kako se nazivaju pripadnici nacističkoga režima koji su kasnije činili njemačku državnu upravu, medije, korporacijske i druge uprave i bili u ostalim relevantnim institucijama za javni život zemlje i njezinu politiku.</p>

<p>U&nbsp;tom pogledu njemačka vlada obratila se također za pomoć drugim članicama Europske unije kako bi se što šire istražili arhivi koji bi mogli dati bolju sliku toga što se zbivalo pedesetih i šezdesetih godina. Posebno je to zanimljivo glede određenih ličnosti koje su bile veoma aktivne prilikom samog stvaranja Europske komisije i početaka njezinoga rada. Naročito zato što je Walter Hallstein (1901-1982), prvi predsjednik Europske komisije (od 1958. do 1967.), kao ugledni pravnik bio također i odvjetnik nacizma. Istu je Komisiju objeručke podržao i već spomenuti Ludwig Erhard, njemački kancelar, za kojeg se također sumnja kako je omogućio reintegraciju osuđenih u Nürnbergu za zločine protiv čovječnosti na vodeće korporativne pozicije u poslijeratnoj Njemačkoj. Od početka rada Europske komisije s njom surađuje i Karl Carstens, registrirani član nacističke stranke i SA još od 1934. godine, a kasnije i njemački predstavnik pri Vijeću Europe. Tom popisu bivših nacista koji su sudjelovali u izgradnju ”europske perspektive” može se također pridodati i Karl-Günther von Hase, pripadnik Wermachta od 1936. godine. Sudjelovao je u invaziji nacističke Njemačke na Poljsku 1939., potom u bitci za Francusku 1940. i pohodu na Rusiju. Nakon rata on postaje ugledni političar i od 1962. do 1967. glasnogovornik njemačke vlade.</p>

<p>Novi val objava iz prošlosti Njemačke moguće da će nam pružiti pružiti mnoge dodatne jezive pojedinosti o generaciji počinitelja Holokausta i masovnih zločina, no, da li će to pomoći da se bolje uvidi neizvjesnost koja u današnjim prilikama postoji zbog uspostave nove konzervativne paradigme, one što u mnogim pojedinostima nasljeđuje i neke stare ideje i vrijednosti, ostaje i dalje otvorenim pitanjem. Personalne unije u ovom se primjeru, koji obiluje nestancima zapisa, memoara, dosijea i podataka svakakve vrste, pokazju ne samo otpornima na instrumente demokracije i pozitivnog prava, već također, sposobnima i za političku reinterpretaciju&nbsp; ispod koje su i dalje prisutne ideje hegemonije i terora.</p>

<p><img alt="" height="800" src="/sites/default/files/1nac2.jpg" width="577" /></p>

Autor/ka: 
Marijan Grakalić